Špilja Medvidina

Špilja Medvidina s plažom na kojoj je nekoć odmarao “morski čovik” – sredozemna medvjedica (Monachus monachus). O njoj piše opat Alberto Fortis u svom Putovanju po Dalmaciji (1774), bilježeći da “priobalni stanovnici tom vodozemcu pripisuju silnu sklonost prema grožđu i ozbiljno tvrde da on u doba zrenja noću izlazi i zoblje grozdove što vise s loza”. O antropomorfnom doživljaju morske medvjedice u pučkom vjerovanju i u hrvatskoj renesansnoj literaturi nalazimo niz zanimljivih navoda. Zabilježeno je da se znala izazivati ribare tako što bi ribu bacala uvis i potom ju vješto hvatala zubima. Takav slučaj ruganja opisao je u 16. stoljeću Mavro Vetranović u svojoj poemi Remeta (fratar pustinjak). Smatralo se da nijedna životinja ne spava čvršćim snom, pa Marko Marulić u svojoj Juditi, prvom epu domaće književnosti ispjevanom na hrvatskom jeziku (1501.) za Holoferna (asirskog vojskovođu kojega je na spavanju ubila izraelska junakinja Judita) napisati “zaspa većma gori nego morski medvid”.

Vjerovalo se da se daju dresirati i odazivati na ime, te “da određenim gestama pokazuju da razumiju sve što im se kaže” (opat Mavro Orbini koji je početkom 17. st. promatrao morske medvjedice u Velikom jezeru na Mljetu). Jedan komiški ribar ubio je 1963. godine, činilo se, zadnju jadransku medvjedicu, ali se zadnjih godina vratila na više jadranskih točaka.

Jedna je bila ubijena ujesen 1908. kraj Makarske i ustupljena Zemaljskom muzeju u Sarajevu.