Nevistina stina

Priča naših starih: okamenjeni svatovi iznad Brela
Davno su naši stari, sjedeći u predvečerje s djecom, prstom pokazivali prema biokovskim visinama i pričali o Nevistinoj stini. To nije bila samo priča o kamenu; bila je to pouka o ljubavi, prkosu i strašnoj snazi majčine riječi.

Put bez povratka
Nekada davno, jedna se lijepa djevojka iz Zagore zagledala u momka s mora. U ta teška vremena, rijetko su se miješali oni s planine i oni uz obalu, a njezina majka, tvrda srca i još tvrđe volje, nije htjela ni čuti za tu udaju. Govorilo se da je mladić bio siromašan, a put do njegova doma dalek i neizvjestan.

Kad je kći, vođena srcem, ipak odlučila poći za svojim izabranikom, majka je za njom, umjesto blagoslova, bacila kletvu koja ledi krv u žilama:

"Kad more ugledala, dabogda se okamenila!"

Kamen koji priča
Svatovska povorka, ne znajući za majčin gnjev, veselo je gazila preko starog prijevoja. Pjesma se orila planinom dok su se penjali prema vrhu. No, čim su izbili na čistinu i kad je mladenki pod nogama zasvjetlucalo plavetnilo mora, sve je utihnulo.

U jednom dahu, radost se pretvorila u tišinu, a topla tijela u hladne stijene. Ako se danas pažljivo zagledate u stijene na tom vidikovcu, i dalje možete razaznati:

• Likove mladenaca na konju koji vječno gledaju prema moru.
• Svadbene pogače i burače (mješine za vodu) rasute po kršu.
• Mladenkin veo koji je vjetar u tom kobnom trenutku podigao s njezine glave.

Skriveni svatovi
Iako je gusta borova šuma tijekom desetljeća djelomično skrila ostale sudionike ove okamenjene svadbe, pažljivom oku promatrača i danas se otkrivaju obrisi svatova koji su zauvijek ostali zarobljeni na razmeđi dvaju svjetova – onoga iz kojeg su potekli i onoga kojem su težili.