Suhozid

Danas, kad je veći dio nekadašnjih breljanskih vinograda pod borovima ili zarastao ne zapaža se prvim pogledom da je riječ o ambijentu što su ga obilježili deseci kilometara suhozidina. Obrađivale su se i najmanje površine crljenice po kraškim udubinama, pri čemu se zemlja i rukama skupljala. Nagnuto obrađeno zemljište podzidavanjem se dovodilo u vodoravan položaj i čuvalo od erodivne kiše. Ako je za izgradnju suhozida duljine oko 12 m i visine od 1,20-1,50 m bio potreban dnevni rad dvojice iskusnih težaka, pokušajmo zamisliti koliko je milijuna dana uloženo u ove “kamene slike”.

Pejzaž je markiran obrednim gomilama i branjen gradinama jednako kao onaj na susjednom Braču ili u Poljicima nad Cetinom. Prevladavaju ipak gomile nastale krčenjem posne zemlje s koje je težak uklanjao kamen. U to je vjerojatno ulagao istu energiju koliko i u kopanje. Te su gomile rasle, najčešće u kružnom ili stožastom obliku. Forme su im često motivirane funkcijom: duge uzdužne gomile branile su, na primjer, teren izložen vjetru; suhozidne “pristave” sprječavale su eroziju zemlje na strminama; markirale su granice posjeda. Velikim dijelom nastale se u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, nakon što je lug (oidium) uništio talijanske vinograde (1850.-1860.), a zatim žiloždera (filoksera) francuske (1870.-1890.). Tada je ovdje kao i cijeloj Dalmaciji bio iskrčen i najmanji i najškrtiji škrip zemlje.