Bio je apostolski misionar u krajevima Splitske nadbiskupije koji su bili pod Turcima koji su ga smatrali “čovjekom Božjim”.
Makarski providur javlja da je godine 1724. nabavio žito, da ublaži glad naroda, pa je za to založio i svoju srebrninu, čak i dva kaleža.
Za Morejskog rata (1684.–1695.), prisustvovao je kao vojni kapelan u oslobađanju Sinja, Herceg Novoga i Neretve, a nakon herojske obrane Sinja 1715., sagradio je u Brelima crkvu Gospi od Pobjede (danas Gospe od Karmela).
U sjećanju stanovništva Makarskog primorja ostao je poznat kao “blaženi Bijanković”.
Po jednoj od predaja Bijanković je osjetio da je poslano šest razbojnika da ga ubiju. Mirno je pošao u crkvu breljanskog Oratorija, odjenuo najsvečanije ruho i sjeo da ih dočeka. “Koga tražite?”, upita ih kad su došli, a oni se prepadnu i netragom pobjegnu.
Prema drugoj legendi, u Brelima su odvajkada strepili da se tzv. “Strašna kosa”, ne surva s Biokova na selo. Biskup odjaši na magarcu, uđe u špilju pod Strašnom kosom, te položi ondje svete moći da čuvaju Breljane. Govorilo se i da je po žalu sijao rižu…
Bio je pokopan u katedrali sv. Marka u Makarskoj, s natpisom “Prah, pepeo i ništa” na grobu. No njegova utroba bijaše sahranjena u malom grobu pred glavnim oltarom crkve Gospe od Karmela na Solinama.
Po njegovoj smrti, don Eugen Vusio iz Makarske zapisao je s svjedočanstva 125 živućih osoba o čudesnim ozdravljenjima koja su se zbila zagovorom u preminulog biskupa.