Druga strana kamena

Arhitektura, urbanizam, očuvanje prirodnih resursa, zaštita okoliša, održivost, preizgrađenost… goruće i višegodišnje aktualne teme hrvatskog turizma

U današnje vrijeme dostupno je gotovo sve: površine za izgradnju, financiranje, a atraktivnost i nepresušna ljepota hrvatske obale kao i sigurnost hrvatskog sunca garancija su turističkog uspjeha. No, okrenimo se malo iza sebe. Kada i kako je sve počelo? Kako smo došli do onoga što imamo danas? Kako su gradili naši preci? I najvažnije – što smo od povijesti, te najveće učiteljice života naučili?

Brela. Punta rata. Jedna od najatraktivnijih morskih vizura hrvatske obale. No, ima još jedna iznimna priča koju vam želim ispričati. Arhitektura Brela. Ona počiva na kamenu i umjetnosti preživljavanja čovjeka koji je da bi došao do zemlje morao prvo savladati kamen. U ovom kratkom tekstu, inspiriranom knjigom „Brela – vrata makarskog primorja“ autora Joška Belamarića u nakladi Turističke zajednice općine Brela, donosim vam informaciju, ali i doživljaj suživota Breljana s prirodom, želeći dočarati snagu ljepote koju skriva povijest Brela. Tri su ključne riječi na tome putu: suhozid, sklop, Maestral. Okrenite se malo na drugu stranu i zamislite Brela tada.

Zbog ljepote obale i mora, uvriježeno, ali netočno, Brela se danas doživljava kao naselje uz more. No ona su u svojoj povijesti, ali i danas, bila niz naselja uz obalu, ali i u unutrašnjosti. Turizam je privukao glavninu stanovništva uz obalu, no povijest života Brela i Breljana nalazi se na području u unutrašnjosti, u brojnim zaseocima koji su ljude privlačili zbog izvora vode, pašnjaka i zemlje. Konfiguracija terena i s njome povezani poslovi kojima su se ljudi bavili, uvjetovali su raštrkanost naselja na širem području. Bilježi ih se 40-tak u unutrašnjosti, područje Gornjih Brela i Zaveterja te uz obalu. Uz naselja Bare, Bukve, Blatine, Gorčine, Kijeve, Zvizde, ističe se zaštićeno srednjovjekovno naselje Zabrdo u Gornjim Brelima. Lokalne migracije stanovništva na području Brela bile su potaknute ekonomskim i sigurnosnim razlozima i ocrtavale su burnu i tešku, težačku povijest stanovništva ovoga kraja.

Nakon dugih, a najčešće i gladnih godina, obilježenih borbom za preživljavanje od bolesti i siromaštva, druga polovica 19. stoljeća donosi boljitak cijelom kraju te se u tom vremenu uz suhozide počinju ocrtavati vizure naselja, građevina i prostora kakve danas prepoznajemo. Čovjek posvećen svome kraju kada misli na sebe tada zapravo prvo misli na svoju zemlju, bila ona od zemlje ili od kamena. Stoga se napredak očitovao i u stvaranju obradivih površina, pa se zemlja skupljala i rukama. U svemu što nam je danas dostupno, od strojeva za obradu površina, prikupljanja plodova, pa sve do prodavaonica u kojima u svoje ruke uzimamo već ubrane plodove, često i ne znajući kako im izgleda „majka“ – njihovo stablo. Možete li se sjetiti kada ste posljednji puta nešto brali, ravnali, sadili ili iz zemlje vadili – svojim rukama? Kada ste posljednji puta u svojim rukama osjetili malo zemlje ili komad kamena, kao onog iz suhozida? Teško se prisjetiti. A, nekada je sve to nastajalo iz dvije ruke jednog čovjeka. I ostalo nam je kao najvrjednija baština do danas, jer što čovjek stvori svojim radom i u muci – ne nestaje.

Suhozid, ta umjetnost fizike, građevine, statike. Gotovo banalan, ali maestralan, suhozid je djelo težačkih ruku koje su se, pritisnute jednim od mnogih „moranja“ života, pored zemlje i stoke, uhvatile i kamena. Čovjek i kamen, to je suhozid. Suhozidi su bili nužnost koja je izranjala iz škrte zemlje da bi je potom, ono koliko je bilo, ograđivala, čuvala i hranila. Suhozid je suhi kamen, ali je bio uvjet šake plodne zemlje, zrno zdravog života. Suhozidi danas nemaju više svoju prvotnu funkciju, no ostaju trajni dio vizure ovog kraja, živući spomenik života, sjećanje na znoj i muku, sjećanje koje možete oživjeti dodirom bilo kojeg kamena. Svaki je već bio dio nečijih ruku, o svakome je netko od naših pradjedova promišljao i u taj kamen se uzdao. Da će ga sačuvati i pomoći mu preživjeti. Suhozid je bio svojevrsna „kuća od polja“. A, kako su se gradile i kako se živjelo u kućama Breljana? Tih umjetnika života satkanog od puno kamena i malo zemlje, obavijenog onim što je promijenilo život generacijama – mirisom mora.

Kamen je, iako težak, uvijek bio siguran pratitelj života. Od njega su Breljani gradili i svoje domove, ta utočišta ljudi, plodova, životinja i života samoga. U kamene kuće „slijevalo“ se sve od života i rada. Kuće su bile katnice s dijelom za ljude i dijelom za plodove, hranu. Za ljude su bile dom, a za hranu smočnica, hladnjak, sve ono što danas prepoznajemo kao mjesta za čuvanje hrane. Sva hrana koju su čuvale kuće bila je stvorena rukama onih koji su u istoj toj kući stanovali. Čovjek i njegov rad zajedno, na jednome mjestu, pod jednim krovom, nakon iste muke, u istom smiraju ognjišta. Nije lako, ali je istinski, a možda i neponovljivo – vrijedno.  Jedinstveni primjer ovakvog suživota, ali i arhitektonski primjer građenja su stambeno – gospodarski objekti tzv. sklopovi. Riječ je o objedinjenom nizu stambeno – gospodarskih kuća povezanih u cjelinu oko zatvorenog dvorišta u sredini koje je s kućama spojeno trijemom. U središtu ovoga sklopa, dvorištu, nalazio se niz tadašnjih „strojeva“ za preradu i proizvodnju hrane. Najpoznatiji očuvani primjer ovakve gradnje je sklop Bekavci – Ivandići na Kričku, nastao radom trojice braće.

Kilometri kamena na kamenu svjedoče skromno, grubo, uz put, jednostavno, ali neuništivo, o tome kakav život jest i može biti. Da nije…turizma. Turizam kao kulturno dobro. Zvuči dobro. I jest dobro. Hotel Maestral u Brelima primjer je takvog turizma. Onog turizma koji obazrivo, suptilno, dostojanstveno, nenametljivo, ali i opet maestralno (kao i suhozid) ulazi u prostor i u srca ljudi. Hotel kojeg se voli kao dio doma. Nastao u vrijeme uspona masovnog turizma kao gospodarske i kulturološke odrednice tadašnjeg vremena, uspio je sačuvati jedinstvenost do današnjih dana kada se svim raspoloživim sredstvima borimo baš protiv toga – masovnog turizma. Kao jedno od kapitalnih djela arhitekata Julija DeLuce, Ante Rožića i Matije Salaja, hotel Maestral izniman je primjer modernizma u arhitekturi 60-tih godina prošlog stoljeća, a kao primjer i putokaz funkcionalne, održive turističke izgradnje ostaje i danas. Iako građen prije 60-tak godina, hotel Maestral i danas, kada i turizam i svijet izgledaju uvelike drugačije, uspješno odgovara na sve zahtjeve, ali i izazove.

Turizam koji ostaje primarna gospodarska djelatnost, osigurava kvalitetan život lokalnog stanovništva, ne ugrožava okoliš, a dostupan je zaljubljenicima u svijet, turistima, to je turizam kakav oživotvoruje i hotel Maestral. Ljepota i funkcionalnost objekta utopljeni su u prostor koji oplemenjuju i danas pružajući ugodu i intimnost boravka svakom posjetitelju. Brela vam svojom arhitekturom pružaju šetnju kroz život. Onakav kakav je nekad bio i onakav kakav sanjamo. I gradimo.